Istaknuti sportski djelatnik i košarkaški trener koji je svoja znanja implementirao u sustav sporta Grada Zagreba, ali i sustav nacionalne razine.
01.04.2020. - Članak o g. Slobodanu Jurkoviću
Na čelu ŽKK Folka Borovje je Slobodan Jurković koji svoje bogato trenersko iskustvo i dalje prenosi mladim košarkašicama, a ove sezone je njegova seniorska ekipa opet igrala u kvalifikacijama za Prvu ligu.
– Gotovo je nemoguće da se liga završi, a ionako je već poznato da su Mursa Vros iz Osijeka i KAŽL iz Splita dvije najbolje ekipe koje između sebe trebaju odlučiti tko će direktno u Prvu ligu. Ostale ekipe koje su sudjelovale uz nas smo odigrali više zbog održavanja kontinuiranog natjecanja jer smo jednostavno htjeli da naša juniorsko-seniorska ekipa uz pojačanja iz Trešnjevke ima dvadesetak utakmica ove sezone – kaže Jurković na početku razgovora koji je na čelu ovog kluba od njegovog osnutka 2005. godine. “Mi smo osnovani da bismo bili druga ekipa tadašnje Croatie. Kada se Croaatia ugasila, mi smo nastavili raditi s mladima sve do danas kada kroz šest škola košarke i sve selekcije imamo oko 250 djevojčica. Na ovo razdoblje zadržavanja kontinuiranog rada sam posebno ponosan jer smo se etablirali kao značajan klub u radu s djecom u Zagrebu”
Folka Borovje je uz osvajanje prvog mjesta ove sezone u Drugoj ligi već nastupila na poluzavršnici Prvenstva Hrvatske za djevojčice u Dubrovniku, a zapaženu sezonu bilježila je i U15 selekcija koja se nalazila na drugom mjestu regije Centar s dobrim šansama da se plasira na zavrršni turnir.
Jurković je rođen u Delnicama i nakon samo tri mjeseca preselio u Karlovac gdje je košarku upoznao i igrao u tamošnjem Željezničaru. Na početku i na kraju svoje trenerske karijere radio je u ženskoj košarci. Posebno ističe razdoblje u Ciboni od 1978. do 1981. godine. Prije tog razdoblja radio je kao trener kadetkinja i juniorki Trešnjevke, a vodio je i seniorsku ekipe Trešnjevke na oproštaju Ružice Meglaj Rimac u utakmici protiv Željezničara iz Sarajeva. Nakon toga radio je u omladonskom pogonu tadašnje Industromontaže, a slijedili su izazovi u Dubrovniku, Mariboru, Osijeku, Slavonskom Brodu, Dubravi i opet u Željezničaru iz Karlovca.
– Iza mene je 21 godina profesionalnog trenerskog rada kroz ekipe koje sam vodio u Hrvatskoj tadašnjoj ligi, odnosno II. ligi bivše države. Uvjeren sam da sam trener u Hrvatskoj koji je vodio najviše klubova u svojoj karijeri. Dva puta sam bio u SAD kada sam bio trener Cibone i Osijeka. Mislim da smo previše toga uzeli od Amerikanaca, jer u to doba bivše države, kada smo odlazili u Ameriku, uzimali smo samo dio njihovog načina rada. Zanemarili smo tehniku i osnovne košarkaške elememte. Podržavam HKS u idejama rada s mladim trenerima i vjerujem da možemo ići na bolje iako je ženska košarka daleko od mogućnosti na kojima je recimo u Sloveniji i Mađarskoj. Često putujemo u Sloveniju i Mađarsku, pa preko našeg tradicionalnog Božićnog turnira vidim koliko su oni ispred nas. Moramo razlikovati i reći da pod uvjetima i standardu muška i ženska košarka nisu u istom procesu.
Za žensku košarku vezan je i period rada u Češkoj (mjesto kraj Brna) i Austriji (Vels), a 1995. godine bio je kordinator ženske košarke za Hrvatsku. Dugi niz godina radio je kao instruktor Košarkaškog saveza Zagreba, voditelj sportskih škola na nivou grada, a sada mu je najveća preokupacija Folka Borovje.
– Ponosan sam na naše trenere koji su u stalnom kontaktu s djecom i želji da kroz određene programe putem interneta sportsku formu nastave održavati unutar četiri zida iako to sigurno nije lako. Stručni rad u klubu će biti bolji povratkom Marije Kovač Mijač s porodiljnog dopusta. Nakon što prođu svi ovi problemi s kojima se ja u svom životu nisam susreo praktički će svi morati krenuti od početka. U cijeloj ovoj nesreći dobra je činjenica da su škole ostale neoštećene što se tiče dijela grada gdje mi organizirano radimo. Nažalost, moram istaknuti i da su prije ovih problema s koronavirusom i potresom higijenski uvjeti u školama mogli i morali biti puno bolji.
Bez velikog entuzijazma unatoč svojim godinama teško bi klub radio i djelovao kao što to danas čini.
– Ja se divim klubovima iz manjih sredina s kojima igramo u ligama kao što su Petrinja, Sisak, Koprivnica, Čakovec, Zaprešić jer im nije lako raditi u današnjim okolnostima. Mi imamo privilegij da u Zagrebu imamo zadovoljavajuće mogućnosti iako smo svjesni da će se ovaj problem s koronavirusom i potresom značajno osjetiti i na sportskom planu. Gotovo je izvjesno da će tu nepogodu uz veće klubove osjetiti i mi kao manji klubovi i da svi moramo početi razmišljati na drugačiji način. Bez pomoći roditelja gotovo je nemoguće raditi na ozbiljnijem nivou i sada bih rekao da je najvažnije da se sačuvaju radna mjesta zato podražavam ovu anketu SDUŠ-a za pomoć klupskim zaposlenicima.
I popularni ”Jura” u ovom razgovoru nekoliko puta je istaknuo važnu pomoć roditelja.
– U vrijeme prije rata članarina se nije naplaćivala, ali danas je to jednostavno jedina mogućnost da se pokriju određeni troškovi. Moj zet Luka Stepančić (rukometni reprezentativac, op.a.) uvijek ističe kako je u Mađarskoj organizirana sportska škola i mi kao država morat ćemo ići prema tom načinu ako želimo dobro našem sportu – zaključio je Jurković koji se malo našalio i na svoj račun:
– Ipak sam u rizičnim godinama za koronavirus i ne napuštam svoj dom. Hvala sinu koji mi donese ono potrebno da ovaj period što lakše prebrodimo.
Krešimir Galić/KSZ
Foto: Slobodan Jurković / KSZ