Kao ljudi koji smo veći dio života proveli u sportu, gdje je sve mjerljivo metrom, štopericom, brojem postignutih pogodaka ili sudačkom ocjenom, ne možemo ne reagirati na životne situacije u kojima nema jasnog sustava vrijednosti, kriterija, nagrađivanja i poštivanja nečijih rezultata. A one nisu rijetke.
Ovih je dana objavljena vijest da je dio odličja Dragutina Šurbeka pronađen na mjestu na kojem se nikad ničija odličja ne bi trebala naći, kao i to da se još ne zna što će biti s pronađenim odličjima ili to barem nije precizno objašnjeno. Kao jedno od rješenja spominje se i Hrvatski športski muzej. Šurbekova obitelj je odavno izgubila volju poduzimati bilo što, čak i oglašavati se u javnosti, očigledno povrijeđena odnosom prema njegovoj sportskoj ostavštini.
Dragutin Šurbek, po mnogima najbolji sportaš Hrvatske svih vremena te jedan od najboljih europskih stolnotenisača, nije za života uspio ostvariti pravo na doživotnu naknadu za sportsku izvrsnost kakvu su ostvarili brojni drugi sportaši u zemlji.
Sva nastojanja istaknutih pojedinaca, ne samo iz sporta, kao i Društva sportaša veterana i rekreativaca kojemu je on i osnivač da se ta očigledna nepravda ispravi nije dala rezultata. Posljedice te nepravde najviše su trpjeli Šurbek i njegova obitelj, ali je ona izazivala nezadovoljstvo i velikog dijela sportske javnosti i naših članova, koji su mahom bili u prijateljskim odnosima sa Šurbekom.
Ovom prigodom treba naglasiti još nekoliko činjenica vezanih uz lik i djelo našeg prijatelja i člana društva. Osim što ga je krasila blaga narav i poštenje, kao sportaš je bio svojevrsni fenomen svoga vremena koji je postignućima, ponašanjem i sportskim životom bio ponos bivše države, a već u poodmaklim godinama za bavljenje vrhunskom sportom nastupao je za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Godinama je Dragutin Šurbek bio istinska ikona u svijetu stolnog tenisa i jedan od najboljih i najtrofejnijih svjetskih stolnotenisača.
Nepotrebno je i nemoguće ovdje navoditi njegove 32 medalje sa svjetskih i europskih prvenstava i sve ostale njegove velike sportske dosege jer ovaj tekst ima sasvim drugu svrhu. Prije svega, želimo da se nepravda prema Šurbekovom djelu i njegovoj sportskoj ostavštini što prije ispravi. Brojni vrhunski sportaši u Hrvatskoj imaju spomenike, ulice, trgove i muzeje te javna obilježavanja njihovih važnih životnih obljetnica. Naš Dragutin Šurbek još uvijek nema ništa od toga osim skromne nadgrobne ploče na mjestu svojeg vječnog počivališta, na kojem ga malobrojni posjećuju i obilježavaju njegove obljetnice.
Društvo sportaša veterana i rekreativaca želi da se to promijeni. Dragutin Šurbek zaslužuje ime ulice u rodnom mu Zagrebu, zaslužuje svoj kutak u Hrvatskom športskom muzeju ili čak vlastiti muzej, zaslužuje da se obilježavaju njegove obljetnice, da se o njemu pišu knjige i snimaju filmovi.
Skorašnja treća godišnjica Šurbekove smrti pravo je vrijeme za početak ispravljanja svih nepravdi prema istinskom velikanu hrvatskog i svjetskog sporta! (DSVR)
