Zadovoljstvo nam je informirati vas kako je naš dugogodišnji član Kruno Baotić prisustvovao svečanosti obilježavanja KK Županja pod nazivom – 50 godina ponosa KK Županja. Kruno Baotić, član DSVR-a utkao je svoju ljubav, rad te dao veliki doprinos u stvaranju i razvoju KK Županja. Svečanost se održala 1. rujna 2023. godine u Županji, a svečanosti su nazočili Damir Juzbašić, gradonačelnik Županje, Andro Anzulović, izaslanik predsjednika HKS-a Nikole Rukavine, predstavnici Košarkaškog saveza Vukovarsko srijemske županije, predstavnici KK Cibona Zagreb, Vlatko Previšić, dugogodišnji predsjednik KK Cibona i prijatelj kluba te mnogi drugi dragi uvaženi gosti i sportski prijatelji.
Svečanost je organizirana na visokom nivou te uz veliki trud i angažman organizatora KK Županja. Tom prigodom prikazan je i sažetak dokumentarnog filma o svima onima koji su svoju ljubav, vrijeme i znanje utkali u stvaranje i povijest kluba. Za napomenuti je kako je član DSVR-a Kruno Baotić svoj veliki doprinos dao u stvaranju tog filma, a svoje priče koje su dio dokumentarnog filma i koje ga vežu za KK Županja kao osnivača kluba, igrača, a kasnije i trenera ispričao je u prostorijama Društva sportaša veterana i rekreativaca, domu i obitelji sportaša i trenera.
Kruno Baotić svoje je život posvetio sportu, ne samo košarci već i nogometu, odbojci i stolnom tenisu, a za spomenuti je kako je u ono vrijeme bio i osnivač prve ženske košarkaške sekcije. Danas aktivno surađuje s dionicima iz sustava sporta, predstavnicima raznih sportova i sportskih klubova, doprinosi u stvaranju lijepih sportskih priča, a ovo je samo jedna u nizu koja njegov život čine bogatijim.
Više o održavanju svečanosti možete pročitati na Internet stranici KK Županja i županjac.net, a dio teksta izdvajamo niže.
Hvala Kruni što je ovu lijepu priču podijelio sa svojim članovima Društva sportaša veterana i rekreativaca.
DSVR
Slijedi sažetak teksta – Izvor: Internet stranica - županjac.net i KK Županja:
50 GODINA PONOSA KK ŽUPANJA
Zamislite osobu od 50 godina, recimo sportaša koji je cijeli svoj život proveo igrajući košarku, profesionalno ili rekreativno, u ovoj priči je sasvim sporedno, jer košarka je bila njegov život. Svoje slobodno vrijeme provodio je na igralištima, vanjskim ili dvoranskim, kako je bilo mogućnosti, a bilo ih je svakakvih… Ratne godine, pandemija koronavirusa, recesije, iseljavanje i sve manji broj djece… Nije odustajao.
Pančo, Dule, Kiso, Brca, Smole, Gero, Kruno, Šiljo, Zizi, Oskar, Mića, Žiga, Bakro, Drobac, Lujk, Skansi, samo su neki od mladića koji su prije više od pola stoljeća, među prvima uzeli čarobnu loptu u ruke. Iz tog loptanja, rodio se klub čiji 50. rođendan smo proslavili 1. rujna. Davne 1973. godine nastao i ponosno opstao – Košarkaški klub Županja!
Klub čije ime uzvikujemo na svim našim utakmicama, od limača do veterana… Klub čije ime uzvikujemo svaki put iznova, s posebnim žarom i kada nam ide najbolje i kada ne ide baš sve kako smo zamislili. Klub koji nosi ime grada kojemu se uvijek s osmijehom vraćamo s brojnih putovanja i koji nas uvijek dočeka raširenih ruku i prigrli najljepše nakon pobjeda i poraza. Klub čije nam dvorane znače poseban mir, radost i sreću, a putevi koji koracima vode do njih pišu brojne, često nikad naglas ispričane, ali važne priče. Klub koji nam je darovao prva prijateljstva i neke prve i posljednje ljubavi. Budi nam ponosan što smo tvoji, jer mi jesmo što si naš!
Nakon predivne acapella izvedbe himne koju su otpjevali Pero Galić i ŽŠS Mustre, Svečanu sjednicu otvorio je predsjednik Tomislav Puljić uputivši prigodne riječi:
,, Svaki roman, svaki film, svaka priča ima svog glavnog lika, glavnog junaka. Glavni likovi ove naše današnje priče su 52, tada mlada, čovjeka koji su 18. travnja 1973. godine održali osnivačku skupštinu našeg kluba, nazvali ga Košarkaški klub Županja koje ime i danas s ponosom nosimo i tako napravili prvi, najvažniji korak na putovanju dugom 50 godina. Svi mi koji smo došli kasnije i imali priliku baviti se košarkom u Županji trebamo im biti zahvalni što su nam tim prvim korakom to omogućili.
U tim počecima košarka se igrala na betonu, asfaltu, bez svlačionica i tuševa, s kvrgavim gumenim loptama, čistio se snijeg s igrališta prije treninga, provaljivalo u hladnu dvoranu, ali želja i volja, entuzijazam i ljubav prema košarci nisu nailazili na prepreku koju nisu mogli preskočiti. Ili zaobići. Danas su uvjeti za rad neusporedivo bolji, imamo tri dvorane u kojima treniramo i igramo, nedavno smo dobili i krasno višenamjensko igralište koje smo ovo ljeto maksimalno koristili. Ipak, ljubav i entuzijazam i danas su pokretač i temelj rada u klubu.
Kada bih morao jednom riječju opisati dosadašnjih 50 godina djelovanja kluba to bi bila – stabilnost. Nismo podlijegali pretjeranim ambicijama koje bi prekomjerno crpile raspoložive resurse. Izabrali smo ne trčati sprint na sto metara, već maratonsku trku. Maratonsku trku s puno ciljeva, ali bez završetka.
Sada, poslije 50 godina, košarkom se u klubu bavi više od 100 djevojčica i dječaka, djevojaka i mladića, trenira ih 10-ak samoprijegornih trenera, seniorska momčad je redovno u vrhu druge lige istok, tako da će se zaraza košarkom prenositi i budućim generacijama.
Proslavi je nazočio i Andro Anzulović, predstavnik Hrvatskog košarkaškog saveza i izaslanik Nikole Rukavine, predsjednika HKS-a koji je nazočnima uputio sljedeće riječi:
,,U ime Hrvatskog košarkaškog saveza želim vam čestitati na prvih 50 godina. 50 godina bilo kojeg sportskog kolektiva nije mala stvar i možete biti ponosni, jer ne može se puno klubova, pogotovo košarkaških, pohvaliti s 50 godina postojanja. Radite odličan posao, ovakve organizacije ne bi se posramio nijedan drugi klub. Ovdje je 2005. godine organizirana All star utakmica na kojoj sam bio prisutan, a koja je pokupila toliko riječi hvale, što je pokazatelj da možete organizirati utakmice na veoma visokom nivou. Želimo vam sreću u daljnjem radu, neka svaka iduća godina bude uspješnija od prethodne.,,
Županja se može ponositi s brojnošću djece uključene u sportski život grada, čemu košarkaški klub daje ogroman doprinos. Bogat je grad koji ima ovakvu djecu i klub koji ima ovakve mlađe selekcije.
Za doprinos u radu kluba i razvoju županjske košarke, KK Županja dodijelio je priznanja zaslužnim igračima, trenerima i članovima uprave, a mi ćemo ih ovom prilikom sve nabrojati jer je svatko od njih na određen način utkao sebe u proteklih 50 godina.
Marica Anđić, Petar Ratko Balentović, Krunoslav Baotić, Ana Bjelobradić, Janja Brijačak, Milan Drobac, Ivica Đurić, Branko Galičić, Dušan Galičić, Vladimir Grebenar, Zlatko Grgić, Ivan Gvozdić, Robert Herman, Ivo Ivančičević, Sanjin Kalaica, Jure Kasalo, Mirela Kobaš, Ivan Kovač, Zlatko Kovačić, Stanislav Lukić, Damir Marić, Ivica Maskaljević, Dragan Mešanović, Dragomir Mikulić, Josip Mitrović, Davor Nikolić, Branislav Orešković, Petar Orosz, Lidija Oršolić, Tatjana Oršolić, Marija Pastuović, Viktor Primorac, Tomislav Puljić, Blanka Sadrić, Herman Seidl, Željko Smolčić, Dinko Spahija, Ivan Stjepanović, Ivan Šnajder, Vilma Šolc-Pervan, Dražen Štivić, Damir Talan, Ivana Vidović, Davor Vodanović, Ivo Vrhovac, Krešimir Žigić i Anđelko Župarić.
Priznanja su uručili predsjednik kluba Tomislav Puljić, dopredsjednik Zlatko Grgić i tajnik Damir Marić, a u ime svih dobitnika priznanja riječi zahvale uputio je Viktor Primorac, prvi predsjednik kluba, izabran na tu funkciju davne 1973. godine.
Nakon dodjele i zajedničkog fotografiranja premijerno je prikazan prvi dio dokumentarnog filma „50 godina ponosa“. Rađen je u produkciji KK Županja i GaliChic Weddings • Mirna & Bane, a scenarij i režiju zajednički potpisuju Branko Galičić i Zlatko Grgić. U filmu se pojavljuju brojni sudionici, živući svjedoci vremena nastanka kluba, koji svjedoče o brojnim iskustvima iz tog doba.
U filmu i knjizi naći će se mnoge anegdote naših članova, zanimljivosti s domaćih ili gostujućih utakmica te brojnih putovanja. Mnoge naše košarkašice i naši košarkaši upravo su se iz daljine vraćali svojim kućama i domovima, u dvorane u kojima su napravili prve košarkaške korake. Neki su ipak odlučili svoje putovanje nastaviti u daljini, dok su drugi upravo u nama najdražem slavonskom gradiću potražili svoju sreću.
Spomenimo na kraju ovog teksta i to da je pedesetogodišnjak s početka naše priče gajio neopisivu ljubav prema kolekcionarstvu, i to ne bilo kakvom. Pola stoljeća skupljao je najljepše dječje osmijehe, prve sportske korake, pobjede i poraze s kojima su dolazile sve moguće emocije, roditeljsku podršku kao izrazito važnu vrstu u svojoj kolekciji. Skupljao je tako pehare, medalje i priznanja, ali i nova prijateljstva, klupska i ona sklopljena na brojnim putovanjima. Skupljao je ponos, prkos i hrabrost, a ponekad ljutnju, tugu i strah. Sve te eksponate vrijedno je probirao i najvažnije spremao i slagao u svoju zbirku. Svjestan važnosti, sačuvao ih je za sve buduće generacije, kako bi ih uvijek imali kada im zatreba.
Uzevši u obzir kolekciju koju je imao u svojem vlasništvu, uvjereni smo da je bio najbogatiji kolekcionar u našem gradu.
Prvog dana rujna ove godine pogledao se u ogledalo i s ponosom rekao: ,,Vrijedilo je!,,
